Rovovi za polaganje optičkih kabela ključna su faza u izgradnji infrastrukture modernih telekomunikacijskih mreža. U vremenu sve veće potražnje za brzim i pouzdanim internetskim vezama pravilna priprema terena i ispravno vođenje optičkih kabela postaju prioritet i za operatore i za investitore. U članku razmatramo najvažnije aspekte rovova za optičke instalacije, uključujući izbor odgovarajućih metoda, izazove povezane s geološkim uvjetima te važnost propisa i tehničkih normi koji osiguravaju trajnost i sigurnost instalacije.
Koliko duboki moraju biti rovovi za optičke kabele?
Kabelski vodovi sve češće zamjenjuju nadzemne vodove, koji se grade uz opremu poput čeličnog veznog užeta ili žabica. Pod zemljom se, međutim, ne vode samo elektroenergetski vodovi, nego i npr. optički kabeli. Rovovi za optičke kabele moraju se izvoditi vrlo precizno kako bi kabeli bili odgovarajuće zaštićeni od mehaničkih oštećenja i vanjskih utjecaja. Ključna je dubina smrzavanja tla – u Poljskoj, primjerice, ona iznosi oko 0,7–0,8 metra, a drugdje treba primijeniti lokalne vrijednosti. Zato bi, kako bi se smanjio rizik od oštećenja optičkih kabela uzrokovanih smrzavanjem i pomicanjem tla, rov u takvim uvjetima trebao biti dubok najmanje 70–80 cm. Na toj se dubini polaže zaštitna cijev HDPE odgovarajućeg promjera, koja je dodatni zaštitni sloj za osjetljivi optički kabel u njoj. Ta cijev štiti kabel od pritisaka i drugih mehaničkih oštećenja koja bi ga mogla zgnječiti i time povećati prigušenje signala.
Osim toga, oko 20 cm iznad zaštitne cijevi polaže se upozoravajuća traka. To je važan zaštitni element koji pri eventualnim budućim zemljanim radovima upozorava na prisutnost optičkog kabela i smanjuje rizik od slučajnog oštećenja instalacije. Važno je i da trasa rova bude što ravnija, s najmanjim brojem zavoja, što dodatno štiti optički kabel od oštećenja i osigurava stabilnost veze. Pravilno izveden rov, uz uvažavanje svih tih čimbenika, ključan je za dugovječnost i pouzdanost optičke mreže.
Polaganje optičkih kabela
Polaganje optičkih kabela precizan je postupak koji zahtijeva uvažavanje brojnih tehničkih parametara kako bi se osigurali optimalan učinak i trajnost instalacije. Prije početka radova ključno je ispuniti temperaturne zahtjeve: optičke kabele treba skladištiti u rasponu od -40 °C do +70 °C, polagati pri temperaturi od -5 °C do +55 °C, a koristiti u uvjetima od -30 °C do +60 °C (ili od -40 °C do +70 °C za samonosive kabele).
Pri polaganju kabela treba poštovati norme o mehaničkoj otpornosti, u skladu s normom IEC 60794-1-22, koja obuhvaća ispitivanja otpornosti na vlak, gnječenje, savijanje, uvijanje, mehaničke udarce, cikličke promjene temperature i uzdužni prodor vode. Kako bi se izbjegla oštećenja, isplati se koristiti pribor poput kliznog sredstva za optičke kabele.
U praksi optičke kabele treba polagati u rovove na dubinu od najmanje 0,6 m, uz dodatno označavanje upozoravajućom trakom. Zaštitna cijev mora ležati na posteljici od pijeska, biti zaštićena od oštećenja i zabrtvljena. Važno je i da se dionice kabela vode u ravnim linijama, a sve promjene smjera te mjesta početka i kraja trase moraju biti odgovarajuće označene. Dionice od linijskog ulaza do ormara ODF treba izvesti u jednom komadu, bez spojnica, a svi cjevovodi moraju biti nepropusni i otporni na onečišćenja. Osim toga, kabeli u kabelskim kanalima trebaju biti pričvršćeni na kabelske ljestve i osigurani vezicama otpornima na mraz. Takav pažljiv pristup instalaciji jamči dugotrajan i pouzdan rad optičkog sustava.
Kako se optički kabeli vode u zgradama?
U zgradama vođenje optičkih kabela zahtijeva pažnju i poštovanje brojnih normi kako bi se osigurali sigurnost i učinkovitost sustava. U fazi instalacije ključno je ostaviti oko 30 metara rezerve svakog kabela u zatvorenim kutijama, koje moraju biti uzemljene i označene u skladu s normama. Pri gradnji nadzemnih vodova koriste se rješenja poput stezaljki za vodiče, ali kod optičkih kabela potrebna je dodatna zaštita. Unutarnji kabeli trebaju se voditi u rebrastim, teško zapaljivim zaštitnim cijevima otpornima na gnječenje, a njihovi prolazi kroz protupožarne pregrade moraju biti odgovarajuće zabrtvljeni kako bi se očuvala vatrootpornost i spriječio prodor vode.
U zgradama se kabeli mogu voditi na različite načine: na kabelskim ljestvama ili nosivim konstrukcijama pričvršćenima na zidove i stropove, u kabelskim kanalima ispod poda, u zaštitnim cijevima ispod ili na žbuci te u kabelskim oknima. Kod vođenja kabela u vertikalnim kanalima treba ih pričvrstiti svakih 6 metara ili na svakoj etaži kako bi se osigurala stabilnost i izbjegla oštećenja.
Važno je i osigurati redundantne putove za kabele koji se međusobno pričuvno zamjenjuju; oni se trebaju voditi zasebnim trasama, s razmakom od najmanje 2 metra između trasa i između prolaza u zidu zgrade. Duž cijele trase treba postaviti oznake kabela, metalne ili plastične, s podacima o relaciji voda, vlasniku, vrsti kabela i izvođaču. Te se oznake postavljaju svakih 10 metara, na promjenama razine i obostrano uz prolaze.
Za punu funkcionalnost sustava kabele treba voditi tako da se omogući njihovo jednostavno održavanje i eventualne izmjene u budućnosti. Poštovanje tih zahtjeva jamči ne samo pouzdanost i učinkovitost instalacije, nego i ispunjavanje protupožarnih standarda i zaštitu od mehaničkih oštećenja.